Samo rukom si me taka i od tada moj si nemir

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nevermind, I'll find someone like you.

I wish nothing but the best, for you too.

Don't forget me, I beg, I remember you said:-

"Sometimes it lasts in love but sometimes it hurts instead"

Sometimes it lasts in love but sometimes it hurts instead, yeah.

And he has the cutest smile...

It happens to everyone at least once in their life, to love, but nobody says you have to forget him and cross him from your life, you have to, but not literally. Do you understand? Just a little ''cool'' and let time to do the work. You are smart, beautiful, nice, amazing girl and only a fool wouldn't want you. Later on he will realize what he lost, even he is a man, you'll see... And do not be sad, bother or cry because of it, you will not get anything with it, you will only destroy yourself and make a real problem, this is now the ''nothing'' even you seem it is the most difficult problem and in one hand it is nice, because you learn something about life and became smarter. And normally you will not forget him, if you hear that someone offends him or something like that you will be on his side, after all... Because even he acted in a couple of situations like the biggest jerk and a fool without a brain, there was really nice things between you and him and think about it, let it pushes you through life and remember where you belong - on top.

credits

Design:murderscene
Help:xo xo

Onaj ko te ljubi sretan je, neka je!

ponedjeljak, 02.01.2012.

Učinila sam to, poslušala sam vas i ne žalim, nisam pogriješila. Iako nije dobro završilo, drago mi je što sam to konačno učinila, bilo je i vrijeme da doznam na čemu sam, onako sam sebe samo bezveze mučila. Sve sam mu rekla, sve što mi je bilo na duši, napisala sam mu roman i nervozno stisnula ''pošalji''. Skoro pa sam se i tresla, dok sa čekala odgovor nervozno sam grizla donju usnicu i hodala po sobi gore-dolje. To je bilo najgore i najnervoznije iščekivanje poruke u mom životu. Napokon se pojavila mala crvena brojka u kutu ekrana, nervozno sam prišla laptopu i otvorila poruku. Onda hladan tuš. Iako sam znala da neće biti ništa, podsvjesno sam se nadala da će i on potvrditi moje osjećaje, da će mi reć da i on isto osjeća prema meni, da će na kraju sve ispasti u najboljem svijetlu, da će biti kao na filmu. Nadala sam se, jedino mi je i nada preostala. Njegov odgovor me nije šokirao zbog toga što on ne osjeća isto, nego zbog površnosti i hladnokrvnosti. Nisam se nadala da će odgovoriti sa samo jednom riječju. I to sa ''ok''. Ok?! Ja njemu cijelu svoju dušu otvorim, kažem mu da sam zaljubljena u njega, a on na to odgovori sa ''ok'', njemu je to ''ok''. Duboko me razočarao iako sam znala da ne mogu previše očekivati od njega. Nakon par minuta stigla mi je sljedeća poruka. Nakon svega, usudio se upitati me mogu li ikako reći Mirni da meni neće smetati ako on i ona budu zajedno. Gdje je tom čovjeku obraz?! Odgovorila sam sa ''ok'' iako to nisam učinila, Mirna je već sve znala. Opet me uspio povrijediti, ništa novo. Povrijedio me, o kako me povrijedio. Plakala sam, bila sam očajna, još joj je napisao da je voli, osjećaji su mi bili izmješani. Bila sam povrijeđena, slomljena, tužna, razočarana, ljuta, ljubomorna... Svaki dio tijela me bolio, nikome takav osjećaj nebi poželjela. Plakala sam cijelu večer, pokušavala se stišati kako me moji nebi čuli, nije mi se stvarno dalo nikome od njih objašnjavati što mi je. To mi je najmanje bilo potrebno u tom trenutku. Nisam tu noć uopće spavala, molila sam Boga da promijeni njegove osjećaje, jedino mi je to i preostalo. Nisam vidjela izlaza, sjetila sam se koliko zapravo dugo ja patim za njim. Shvatila sam da zbog toga pati i moja škola, i moj društveni život, i moj odnos sa roditeljima, i moj ljubavni život... Ujutro sam se jedva probudila, osjećala sam se grozno, cijelo jutro sam bila nervozna, a izgledala sam preloše iako mi to nije bilo ni bitno. Bila sam cijela natečena od plakanja. Pomirila sam se sa činjenicom da je gotovo. Da ja njemu ne značim ništa u životu, da neće biti ništa između nas i da on voli drugu, moju prijateljicu. Odlučila sam da više neću sebi dopustit da plačem zbog njega, odlučila sam to ostaviti iza sebe, završiti to poglavlje u životu i napokon se vratiti u život. Mislim da uspjevam u tome, odlično sam se zabavila na Novoj godini iako su tu bila njegova dva najbolja prijatelja. Nisam se obazirala, uživala sam. Bila je to odlična večer, za Novu godinu odlučila sam da ću njega ostaviti iza sebe, da neću više sebi dopustiti da plačem zbog njega i da je to gotova priča. Nazdravila sam sa čašom šampanjaca i samoj sebi rekla nema ništa od nas! Istina, još ga se sjetim, i javi se taj osjećaj prema njemu. Nisam ga još zaboravila, još imam osjećaje prema njemu i svjesna sam toga da će on uvijek biti poseban za mene jer je on zapravo i moja prva ljubav. Neću ga zaboraviti niti to želim, ali preboljet ću ga. S vremenom.

Ima nesto u tom sto me neces

srijeda, 28.12.2011.

Proslo je dosta vremena, zaboravila sam, barem koliko toliko, ali nisam se vise time opterecivala. Jedno jutro dok sam prala zube i spremala se za kavu sa prijateljicom zazvonio mi je mobitel. Brzo sam obrisala usta i javila se. Bila je to moja prijateljica Nina, rekla mi je da je bila na picu sa Mirnom i da joj je rekla da ce ona i Marin biti skupa, da izlaze vec neko vrijeme i da joj se sviđa. Mirna je inace moja dobra prijateljica iz osnovne skole, jako smo dobre samo se nismo vidjele dugo vremena, gotovo pa od ljeta, jednostavno nismo imale prilike, svako ima svoje obaveze.. Nina joj je rekla da sam ja zaljubljena u Marina i da smo mi imali nesto. Normalno Mirna to nije nikako mogla znat, sva se zbunila, ispricavajuci se kako ona to nije znala i rekla kako mi to nikada nebi napravila. Sve tri smo se dogovorile da odemo na pice jedan dan i sve to skupa rijesimo. Prethodni dan Marin se javio Mirni i pitao je gdje je sutra, ona mu je rekla da ide sa Ninom i menom na pice, a on je na to odgovorio sa pitanjem da li to znaci da je i on pozvan. Nakon sto je mene pitala sto da kaze rekla mu je da dode u kafic, ali da sjedne za drugi stol. Tu vecer bila sam nervozna, razmisljala sam kako meni ovo ne treba u zivotu, nisam ga htjela vidjet, bojala sam se svoga ponasanja pored njega, bilo me strah. Pridružio nam se Ninin decko i njegova dva prijatelja. Dok su se Nina i Stipe mazili i razmjenjivali njeznosti mi smo ih zavidno gledale, a meni se u glavi samo vrtio film kako bi sve na svijetu dala da na njihovom mjestu jednom budemo Marin i ja. U jednom trenutnku Mirni je stigla poruka, bio je to Marin. Pitao je gdje je i s kim je. Rekla mu je da u kaficu sa dosta njih, na sto je on odgovorio da ipak nece dolaziti. Pao mi je kamen sa srca. Iako sam potajno željela vidjeti ga kako bi vidjela sto osjecam prema njemu. Te veceri Mirna i ja smo se napricale. Ona mi se nije prestajala ispricavati kako nije znala itd. Rekla sam da sam ja u fazi da ga pokusavam zaboravit i da ne zelim vise razmisljat o njemu ni petljat mu se u zivot. Rekla sam joj da slobodno bude sa njim ako joj se sviđa da se necu nimalo naljutiti jedino ako mu slomi srce, ja cu njoj noge (sala). Rekla sam joj da san shvatila da od nas nece bit nista i da to vise nema smisla, rekla sam da kad ga ja vec ne mogu imat neka ga ona bar ima, rekla sam joj da ce mi bit draze da bude sa njom za koju znan da je odlicna cura i koja mi je predraga i prava prijateljica nego sa nekon ljevom zenskom. Rekla san da bi cak i voljela da bude sa njom jer cu barem tada znati da je sa nekom dobrom, dragom, postenom, pametnom curom koja ga zasluzuje, a ne nekom droljom i da mene nista nece vise usreciti nego da je barem on sretan. Sve sam joj rekla iz dna duše. Ipak ga je odbila. Kazala mi je kako je tek nedavno izasla iz veze i kako jos misli na bivseg, a ovo sa Marinom je bilo tek tako usputno, vise da pokusa zaboraviti bivseg iako ja vjerujem da ona to i inace nebi napravila jer je stvarno jedna prekrasna osoba, prava prijateljica. Čak mi htjela odmah namjestit nekog decka da izađemo i da Marin dođe i vidi nas dvoje, pa da bude ljubomoran. Zahvalno sam se nasmijala na njenu ponudu, ali sam je ipak odbila. Jednostavno nisam ja takva cura. Tu večer Mirna mu je napisala kako ništa neće bit između njih dvoje, on je upitao zasto, a ona mu je odgovorila zbog Dore. Kad mi je to rekla poludila sam, doslovno sam poludjela. Pa nije mu trebala bas direktno rec da je to zbog mene, ispala sam jadna. Nisam se naljutila na nju jer znam da joj nije bila to namjera, da mi je zeljela samo najbolje.. Pitao ju je kakve veze Dora ima s tim, a ona mu je odgovorila da je to nebitno. To je bio kraj njihovog razgovora. Mogao je zakljuciti o cemu se radi. Opet sam se tu vecer nadala da kada shvatiti sto ja osjecam prema njemu iako sam vrlo sigurna da on to vec i zna pa da ce mi se barem javiti, ali nista. I opet sam padala u depresiju, ali trgla sam se i obecala samoj sebi da to vise necu sebi dopustiti. Dosta je bilo. To poglavlje svog zivota sam odlucila ne zaboravit vec ostavit iza sebe. Nema tu srece, to je svrsena prica. Jedino je ostala jedna stvar. Za kraj, zelim se suociti sa njim, želim mu sve reći, neka čuje to od mene, želim to završiti više i tako ću barem znati da sam sve pokušala i na kraju krajeva ne može biti gore nego što sada je, ali bojim se, nemam snage ni hrabrosti za to, bojim se njegove reakcije, bojim se kako ce to sve izgledati nakon sta mu kazem sve. Kako cu ga pogledati u oci kad ga vidim sljedeci put, osjecati cu se ponizeno kad ga vidim, bojim se da je to preveliki rizik... Riskiranje. Što ako ne upali? Ali što ako upali?

Došlo je vrijeme da krenem dalje, da se osjetim ponovno libero

utorak, 27.12.2011.

Da, opet sam pala u depresiju. Sve ispocetka, nije mi se dalo zivjeti. Te veceri dosla sam doma odmah poslije skole po obicaju. Pojela nesto i sjela za laptop. Tada je usljedio hladan tuš. Ulogirala sam se na facebook i nakon sto sam odlucno obrisala Luku sa liste prijatelja, otvorila sam njegov profil kad ono šok. Marin G. je u vezi s Lea B.! ''Ne mozes mi to radit'' tiho sam progovorila. Srce mi je tuklo, donja usna se tresla dok nisam briznula u plac, ponovno. Plakala sam te noci pokusavajuci se stisati kako me moji u kuci nebi culi. Osjecala sam se bespotrebno, nepoželjno, srce mi je bilo slomljeno, a bolio me svaki dio moga tijela. Bila sam slomljena. U skoli su me prijateljice tjesile, ali neuspijesno.Vise sam i samoj sebi isla na zivce. Nije me pustala depresija no nisam htjela više nikog opterecivat time, vise sam se glupo osjecala kad bi me pokusali utjesit jer sam znala da se trude bezveze, zatvorila sam se u sebe. Nakon samo dva dana usljedio je jos jedan šok, ali ovaj puta pozitivni. Prekinuli su, navodno ga je ona ostavila jer jos uvijek voli svoga bivseg iako mi uopce nije ni bitno zasto. Bila sam sretna iako sam znala da se nista za mene nece promijeniti. Nadala sam se da ce mi se mozda javiti nakon prekida, ali naravno nije. Sljedeci dan prijateljice su me nagovorile da odemo na pice poslije skole, otisle smo do obliznjeg kafica, a onda su mi rekle da mi imaju nesto reci. Prestrasila sam se o cemu je rijec. Sanja mi je nervozno tapkajuci nogama o pod rekla kako me vise ne moze gledati kako patim i unistavam se zbog njega, kako to vise nema smisla, kako cu se razboljeti od toga, kako sam jos mlada i kako trebam nastavit zvijet dalje. Rekla mi je da mu se javila i rekla mu da ima jedna cura sta misli na njega, nahvalila me svim mogucim komplimentima, a onda rekla moje ime. Iskreno mi je rekla da nije nista posebno reagirao te da je rekao kako je tek sad izašao iz veze i kako zeli da se sve to sa Leom slegne, ali da ce mi se javiti. Bila sam presretna! Osjecala sam se kao ponovno rođena, preporodila sam se. Tu vecer sam se odlicno zabavljala, sve mi je u zivotu ponovno imalo smisla. Navecer sam slatko zaspala pustajuci masti i lijepim mislima da me uspavaju. U mislim mi je samo bio njegov osmijeh. Prolazili su dani i dani, tjedni i tjedni, mislim da je cak prosao i mjesec od tada, a od njega ni rijeci. Nije mi se javljao, niti pokusao uspostavit bilo kakav kontakt, ma kao da ni ne zna nista. Onda sam ga vidjela, usao je u kafic samouvjereno kao i uvijek u pratnji prijatelja, fantasticno je izgledao, u zraku samo osjetila dobro poznati miris njegovog parfema i znam vidio je on mene, ali od njega nisam cula ni ono jednostavno ''bok'', nista, kao da se ne poznajemo. Javio se sa osmijehom na licu prijateljici koja je sjedila pored mene. U tom trenutnku svijet mi se srušio, a za dodatni ugođaj u pozadini je svirala pjesma Kada žena zavoli. Ubilo me. Mislim da nakon svega sada i same možete zaključit kako sam se osjećala. Kao secer na kraju poceo se hvatati moje dvije prijateljice. To me narocito zaboljelo iako su ga one obe odbile. Plakala sam u wc-u kafica sjedeci na wc skoljci dok mi je prijateljica brisala suze kako mi se šminka nebi previše razmazala. Tada sam shvatila da sam dotakla dno. Nakon dosta nerviranja oko toga shvatila sam da je vrijeme da ga pustim. Iako moram priznat jos ga nisam pustila, ali sam odlucila da cu odustat. Pokusavam se vise ne zamarati time, pokusavam ga zaboraviti iako jos nije doslo to jutro kad ga se nisam sjetila. Jos uvijek na njegovo ime osjetim leptirice u trbuhu, prođu me trnci tijelom kad pomislim na njega ili kad ga netko spomene, ali vrijeme lijeci sve rane, zar ne? Moram si dati vremena. Znam da se dogodi to svima barem jednom u zivotu, zaljubimo se, ali ipak ne moram ga zaboravit i prekrižit iz života, moram, ali ne doslovno. Moram se ohladit od njega i pustit vremenu da učini svoje. Samo obecala sam samoj sebi da ce doc i taj dan kada ce shvatit da je pogriješio i da ce mu jednom biti zao te da ce vidjet kakvu je priliku propustio. I necu vise plakat i previše se živcirat oko njega, shvatila sam da cu tako samo sebe uništiti i doći do pravih ''pizdarija'', oprostite na izrazu. Znam da je ovo sad ''ništa'', a meni se cini kao najveci problem u zivotu, a u jednu ruku i lijepo je, jer sam naučila nešto i opametila se te je to sve dio odrastanja. I normalno da ga neću zaboravit, kad čujem da ga neko vrijeđa ili nešto znam da ću stati na njegovu stranu, nakon svega... Jer iako se u par situacija ponašao kao najveći kreten bez mrvice mozga prema meni bilo je tu i lijepih stvari između nas, i trebam misliti na to, trebam pustit da me to gura dalje. Kad ga vidim, pozdravit cu ga sa osmijehom na licu bez obzira na sve, jer on je moja prva prava ljubav i vjerujem da cu se jednog dana sjecati ovoga sa simpatijama te ce mi sve ovo biti simpaticno i u jednu ruku smijesno. Doslo je vrijeme da krenem dalje, da na kraju krajeva dam priliku nekom drugom iako sam svjesna da jos dugo vremena za mene nitko nece biti kao on, kao Marin. Te da ce on uvijek imat posebno mjesto u mome srcu, u mom sjećanju. Želim mu ljubav svijeta svu i sretan put.
A za mene samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane...

A možda je i istina, sve prave ljubavi su tužne

Tesko te zaboravljam

subota, 24.12.2011.

Prolazili su dani, mjeseci, a od njega ni glasa... Pala sam u depresiju, srce mi je bilo slomljeno, nista me nije zanimalo, moj zivot se sveo na kuca-skola-kuca-trening. Nisam izlazila, ni druzila se s prijateljima, nocu me hvatala teza depresija, sanjala sam ga nocima, kad bi ga vidila svoje bi srce cula. Nije mi bilo dobro. Prijateljice su mi tu puno pomogle, ne znam kako bi se izvukla bez njih. Znam da ovo zvuci kao da se radi o nekoj bolesti, ali stvarno mi je to bio tezak period u zivotu. Zahvaljujuci svojim najboljim prijateljicama, kojima sam iznimno zahvala, trgla sam se koliko toliko, odvukle su me svake subote vanka, druzila sam se, bilo je tu jos nekih deckiju, ali nista ozbiljnije. Konacno sam ga uspjela barem malo zaboravit. Ali onda je sve ponovno palo u vodu, sve ispocetka. Te veceri se opet sve vratilo na staro. Tu subotu u splitskoj areni nastupao je TBF. Bas sam se veselila tome. Presretna sam se sredila najbolje sta sam mogla, bila sam napokon zadovoljna. Bila sam sretna unatoc svemu i jedva sam cekala koncert. Na koncertu je bilo odlicno, zabavljala sam se i nisam ni jednom pomislila na njega. Zabavljala sam se kao nikada. Cak je tu bio i jedan decko na kojeg sam bacila oko, a i on na mene. Pjevajuci stihove komandanta Date na trenutak sam bacila pogled sa strane i ugledala crnu Hajdukovu kapu i osmijeh zbog kojeg mi svijet stane na minutu. To je bio on! Brzo sam vratila pogled na pozornicu i sokirana ostala na mjestu. U meni su se izmjesali razni osjecaji. Od ljutnje, tuge, bijesa do radosti, srece, zaljubljenosti. A onda mi je prisao. Nisam bila sva svoja, cijelo tijelo mi se najezilo, a u trbuhu sam osjecala dobro poznate leptirice. Bila sam zbunjena. A onda me upitao sa onim osmijehom na licu :'' Sta ti radis ovdje?'' Zbunjeno sam ga pogledala ne znajuci sto da kazem pa sam rekla ono sto ni u ludilu nisam smjela rec. ''A di je Luka?'' postavila sam pitanje. Koja sam ja glupaca! Od svega ja kazem ono sto me najmanje zanimalo i sto sam najmanje trebala rec. Rekao mi je da je Luka otisao po pice i na to on otisao. Bila sam slomljena. Shvatila sam da ga nisam zaboravila ni da cu ga tako lako zaboravit, shvatila sam da sam totalno zaljubljena u njega te da sam mozda jako dobro uprskala sve. Jadne moje prijateljice opet su me tjesile tu noc. Pokvarila sam sebi i njima cijeli koncert i kasnije izlazak koji se nije ni dogodio zbog mene. Sve sam usrala. Na nagovor Ivane tu vecer sam mu poslala poruku. Napisala sam mu kako mi je drago sto mi se javio i kako to nisam ocekivala od njega, a njegov odgovor me opet spustio na Zemlju. A sta cu od tebe, glasila je poruka. Hladni tuš, ni smajlic, ni ''hahahah''... Unistio me. Sve mi se ponovno srusilo, nadala sam se, a nada je kurva.

Puštam sjećanjima da me kupe

četvrtak, 22.12.2011.

Te večeri bila sam najsretnija djevojka na svijetu. Ništa mi nije predstavljalo problem, ni roditelji od kojih sam dobila jezikovu juhu nakon kašnjenja doma, ni sutrašnji test iz kemije, jednostavno sam bila zaljubljena i presretna. Osjećaj koji nikad neću zaboraviti. Čim sam legla u krevet i upalila laptop stvorila se mala crvena brojka u kutu ekrana, u trbuhu sam osjetila još veći pritisak leptirića, bila sam uvjerena da je to on - i bio je! Dopisivali smo se do kasno u noć, a onda sam utonula u najljepši san. Ni slutila nisam što me čeka. Ujutro usljedio je šok, dobila sam poruku od Luke. Bio je ljut na mene, i sve mi rekao. Rekao mi je da je zaljubljen u mene, da me voli, da me tu večer želio pitati može li išta biti između nas ponovno, želio me otpratiti do doma i otvoriti mi svoje srce, a ja sam otišla s njegovim najboljim prijateljom. Bila sam šokirana, tužna, nisam vjerovala. Ništa mi nije bilo jasno. Osjećala sam se krivo iako je bilo podjeljenih osjećaja. Da sam to znala sigurno mu to nebi napravila, uvjerena sam da se ništa od ovoga nebi ni dogodilo, ali kako sam ja to uopće mogla znati? Nicim on to meni nije pokazao niti dao naslutiti, ni ponašanjem, razgovorom, ničim! Čak se poprilično dobro zabavljao kad se odvojio od mene, a Marinu je svako malo namigivao dok sam bila u njegovom zagrljaju. Pokušala sam mu to objasnitit, ali ništa nije pomagalo. Znala sam da je ova priča bila predobra da bi bila istinita i da će uvijek postojati ono ali koje djevojci sreću kvari. Zatim je stigla poruka od Marina, rekao mi je da moramo razgovarati. I razgovarali smo. Rekao je da je Luka ljut na njega, da nije znao da Luka to osjeća prema meni i nakon svega zamolio me da Luki ne kažem za ono što se dogodilo između nas i da želi da budemo barem trenutno prijatelji. Srce mi se tu sekundu slomilo na tisuću komadića, bila sam shrvana, u nevjerici, ali nisam ga osuđivala, ne mogu tražiti od njega da prekine prijateljstvo zbog neke djevojke koju jedva poznaje. Isto tako stavila sam se u njegov položaj, ja to nikad nebi učinila najboljoj prijateljici, nikad nebi dopustila da naše prijateljstvo uništi neki dečko. Prisjetila sam se koliko puta je mene Marin pitao ima li nečega između mene i Luke, a ja sam ga po sto puta uvjeravala kako smo mi samo dobri, stari prijatelji. Osjećala sam se krivo iako ja nisam mogla znati što Luka osjeća prema meni. Iste večeri objasnila sam Luki kako Marin nije ni za šta kriv i kako poslije nije bilo ničega između nas, govoreći mu to srce mi se paralo na sto djelova. Obuzela me tuga i nevjerica, ali ipak nadala sam se da će naposlijetku sve dobro završiti. Vjerovala sam da je Marin osjećao ono što i ja. Nakon nekog vremena Luka je popustio, sve smo riješili, on i Marin su ponovno bili u odličnim odnosima, a ja sam ostala zaboravljena. S Lukom više nisam ni pričala, na ulici bi mi se pristojno javio. A Marin, Marin me uništio, slomio me u potpunosti. Nadala sam se da mora proć neko vrijeme s obzirom što je rekao kako želi da trenutno budemo prijatelji. Nije mi se uopće javljao, kao da i ne postojim, kao da nikad ništa nije bilo, bila sam očajna. Kad ga vidim u onom istom kafiću ni ne javi mi se. Ja sam se zaljubila, a njemu je ono očito bila samo usputna zabava. Prošla su čak tri mjeseca, od njega ni riječ, ni ono jebeno ''šta ima?'' i znam da ovo glupo zvuči, ali nije mi stavio nikad ni jedan jebeni šugavi lajk na sliku, status, poveznicu.. Uništio me u potpunosti, plakala sam danima, noćima sanjala njegov osmijeh, osjećala sam se bespotrebno, povrijeđeno, očajno. Posve sam se zaljubila u njega, on je bio sve što sam ikada tražila od dečka. Nisam mu pronalazila mane. Volila sam ga svim srcem svojim unatoč tome što se ponio prema meni kao najveći kreten bez mrvice mozga. Toliko me povrijedilo to što me jučer učinio da se osjećam tako sretno i posebno, a sutradan tako očajno i nepoželjno. Prezirem to što ga volim.

Ovo me baca u depresiju

Da pokloniš najljepši cvijet i dragog kamenja sjaj ja bi ga mijenjala za tvoj zagrljaj

srijeda, 21.12.2011.

Odnedavno u moj život je ušao jedan momak, spontano, nenadano, iznenadno. Dogodila se ljubav barem u mom slučaju. Prvi puta sam se zaljubila, iskreno, neplanirano, prirodno.
Još se sjećam tog dana kad smo se upoznali. Bio je to jedan lijepi rujanski dan, dan je još dugo trajao, ljeto se još uvijek osjećalo na ulicama Splita. Izašla sam iz gimnazije sretna i nestašna, bez briga i problema. Na licu mi se pojavio nenadani smješak, ispred škole ugledala sam jednog momka, ne nije to on, to je bio Luka, prijatelj iz djetinjstva, osnovne škole. Prišla sam mu, zagrlila ga, nastavili smo hodati. Putem smo pričali, o novim i starim događajima, prisjećali smo se dana kad smo bili par, smijali se, to nam se činilo simpatično, on je bio moj prvi dečko, iako to ne mogu nazvati vezom, rado se sjetim tih dana, iako je naša ljubav kratko trajala ostali smo u dobrim odnosima, postali smo pravi prijatelji. Prije par dana srela sam Luku na hodniku športskog centra, nismo se vidili godinama, iznenađena javila sam mu se nakon treninga, rekao mi je da on ondje trenira box i da mu vrlo dobro ide, bila sam sretna, prije nego što smo se rastali, rekla sam mu da moramo izać jedan dan, a on je na to odgovorio : ''može sutra?'' Ja sam se blago nasmiješila dajući mu zeleno svijetlo mada nisam ni slutila da će se taj izlazak zapravo i dogodilti. U petak sam ga vidjela ispred svoje škole, moram priznat da sam se ugodno iznenadila i tada je započela ova priča. Skupa smo se uputili do jednog poznatijeg splitskog kafića, gdje se okuplja većina srednjoškolaca. Izabrali smo jedan stol vani, udobno se smjestili, a Luka je džentlmenski naručio piće za oboje. Nisam znala što da kažem više, na njemu sam vidjela da je bio malo nervozan. Ispričali smo par priča iz starijih dana, lijepo se nasmijali. Osjećala sam zadovoljstvo. Luka je imao prekrasne plave oči, kratko ošišanu kosu i dječački smješak. Bio je zgodan, ali nisam osjećala nikakvu fizičku privlačnost prema njemu, nije mi se sviđao u tom smislu iako sam čula šaputanja i zasmjekivanja mojih prijateljica za drugim stolom. Možete i sami zaključit što su one mislile, ali nije bilo toga, ja nisam ništa osjećala. Nakon pola sata kafić se pomalo ispunio, stvorio se pravi ugođaj srednjoškoleske večeri poslije škole. U kafić su ušla tri momka, jedan je bio sitnije građe, izgledao je mlađe nego što je, mislim da mu je ime bilo Hrvoje, potom Matko, a zatim jedan visoki, ozbiljniji momak, lijepo građen, sa crnom kapom na glavi i cigaretom u ruci, djevojke sa stola do naglo su se okrenule za njim dok je on prijateljski dobacio Luki : '' Šta je brate, upa si u curu? '' Luka mu se na to blago nasmiješio i kazao : '' Evo upoznajte se, ovo ti je moja prijateljica Dora, Dora ovo je Marin.'' Na tom sam ja nadodala : '' Luka ti je moj biviši iz 6. razreda osnovne. '' i ujedno se svi nasmijali. Čim sam ga vidjela nešto se tu dogodilo, pogledi su nam se sreli, a njegov osmijeh me bacio s nogu. Osvojio me od prvog trenutka. Nakon što mu je Luka dao jednu cigaretu otišao je do stola gdje su ga čekali ostali prijatelji. Luka i ja ostali smo zajedno sjediti, šutjeli smo, očekivala sam da će on započeti temu, svatko je sjedio na svojoj strani kauča, postalo je neugodno. Izvadila sam mobitel, glumeći da nešto tipkam dok se Luka dovikivao sa svojim prijateljima. Marin je bio žestoki navijač lokalnog kluba, bio je i obučen tako, Fred Perry tenisice, crna majica s natpisom i kapa bez koje nigdje ne ide. Luka mi je rekao da su oni jako dobri prijatelji i da ga zafrkavaju zbog kape, slušala sam ga gledajući u Marina, a Luka nije ni slutio o čemu je riječ. Na to je Luka doviknuo : '' Marine skidaj kapu!'' zafrkavajući ga. Marin se dignuo i došao do našeg stola, Luka mu je uzeo kapu koju sam na to ja stavila na glavu. Žicao ga je za još jednu cigaretu. Opet smo se pogledali, nešto se dogodilo. Uskoro su se svi prebacili za naš stol, noć se pomalo spuštala, srednjoškolci su pomalo odlazili, svako na svoj autobus. Pridružila nam se i moja prijateljica Ivana, zamoleći me može li nam se pridružiti jer su svi ostali otišli. Sjela je do Marina, Luka ih je nešto zafrkavao, kao možda bi tu nešto moglo biti, ali Marin i ja smo se gledali, nitko od nas dvoje nije bio skoncentritan na priču. Luka je otišao po cigarete, a Marin je sjeo do mene. Bila sam u sedmom nebu, uzbuđena, nervozna. Nešto smo pričali, uzeo mi je školsku torbu i simpatično se potpisao. Nije mi smetalo, dapače. S vremenom mi se približavao kao i ja njemu, u drugom trenutku smo bili zagrljeni. Luka se nije ni vratio, sjedio je sa strane sa prijateljima, zabavljajući se sa njima, činilo se kao da mu je drago što je tako ispalo. Marin je ležao na meni, ja sam mu lagano prolazila prstima kroz crnu gustu kosu, svaki put kad bi mi se nasmješio nisam bila sva svoja, imao je ono nešto u osmjehu koliko god to otrcano zvučalo. Pričali smo o bivšim vezama, Hajduku, školi o svemu po malo. Pitao me je kako to da nije znao za mene, svako malo mi je uputio laskavi kompliment. Bila sam najsretnija djevojka na svijetu. Rekao mi je da traži nekoga za dugu vezu, da mu je dosta glupiranja, da se želi vezati koliko god to glupo zvučalo. Nisam mu pronalazila manu, imao je sve što sam ja ikad tražila od muškarca. Uživala sam u njegovom zagrljaju, otkad me dotakao postao je moj nemir. Dogodila se ljubav. Ivana je polako počela ispaljivati na živce, željela je ići kući vć je bilo kasno, a Matko joj se opako približavao. Više nije znala kako da ga odbije. Preklinjala me da odemo kući, ali ja nisam željela iz njegovog zagrljaja. Nakon nekog vremena Ivana se digla govoreći kako onda ide, na to sam se trgla govoreći joj da me čeka da ćemo ići skupa. Marin me povukao i šapnio mi nježno na uho da ne idem još. Rastopila sam se. Nasmijao mi se i tiho mi rekao da će me on otpratiti kući ako treba. Uputila sam mu blagi smješak, a Ivani sam rekla da onda ide, a da ću ja ostati još pola sata. Luka se družio sa prijateljima, činilo se kao da se vrlo dobro zabavlja. Ležući kraj Marina zapitala sam se jesam li napravila loše Luki, ali ipak on je pozvao svoje prijatelje ovdje, a i namignuo je povremeno Marinu gledajući nas kako se grlimo. Uživala sam sa Marinom, ali spustila se već noć, morala sam kući kao i ostali. Digli smo se i zajedno uputili. Kada smo se trebali uputit svako svojim putem, Marin je rekao Luki da će me on otpratit do kuće da ne idem sama u ovaj kasni sat. Luka se zadovoljno nasmijao. Krenuli smo, bilo je hladno. Rekla sam mu da mi je hladno, a on mi je na to rekao : '' Šta bi te je sad ka triba zagrlit, je li? '' Skupa smo se nasmijali. Prišao mi je i uhvatio me za ruku. Bila sam u sedmome nebu. Putem me pitao imam li ja išta sa Lukom, rekla sam mu naravno da ne. Činilo se kao da ga to dosta muči iako sam mu više puta rekla da se nema čega bojati. Došli smo do moje zgrade, kada sam krenula skrenut povukao me, nježno se naslonio na zidić te me privukao sebi. Poljubili smo se. Bilo je prekrasno, obožavala sam njegov miris, usne, dodir, uživala sam, bilo je kao na filmu. Nisam vjerovala da se meni događa nešto tako lijepo. Bila sam presretna. Bilo je kasno, rekla sam mu da moram kući. Jedva smo se odvojili. Rekao mi je da mu se javim. Zagrlila sam ga najjače što sam mogla. Nasmiješio mi se najljepšim osmijehom na svijetu koji me svaki put iznova obori s nogu.

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.